Žiri u sastavu: Ana Brnardić, Tonko Maroević, Marko Pogačar, Milorad Stojević i Tvrtko Vuković dodijelio je nagradu Goranov vijenac Branku Čegecu.
IZ OBRAZLOŽENJA NAGRADE:
Od prve zbirke Eros—Europa—Arafat iz 1980, nagrađene nagradom Goran za mlade pjesnike, pa do posljednje Pun mjesec u Istanbulu, nagrađene Kiklopom za pjesničku knjigu godine 2012, pjesništvo Branka Čegeca prelazi put kojim se, na neki način, hrvatsko pjesništvo i samo kretalo unatrag tridesetak godina. U tom smislu metajezično, neoavangardno pjesništvo semantičkog konkretizma s konca sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, postmodernistička citatna, intermedijalna i intertekstualna lirika iz druge polovice osamdesetih i tijekom devedesetih te neoegzistencijalizam tranzicijske književnosti nultih godina ovog stoljeća točke su mogućeg kritičkog zastajanja i prepoznavanja. Međutim, to su tek priručne i dosta neprecizne etikete kojima bi se doduše mogla obilježiti glavna kretanja Čegecova pjesničkog opusa, ali bi se pritom izgubila iz vida sva ona neizmjerno darovita skretanja s putanje koja ga zapravo čine nezaobilaznim događajem u polju suvremenog hrvatskog pjesništva. Kad god je Čegecova lirika bivala u dosluhu s novim poetikama i kulturnim trendovima, ona ih je istodobno propitivala u pismu koje je, patetično ali točno kazano, bezvremeno i u poetike i trendove neuklopivo.
Početak Čegecova pjesništva, ranih osamdesetih godina 20. stoljeća, obuhvaća zbirke Eros—Europa—Arafat i Zapadno-istočni spol. Te knjige nastaju dakle kao odgovor na onodobnu težnju da se izdvoji zaseban poetički pravac semantičkog konkretizma. Baveći se ponajviše materijalnošću jezika i njegovom strukturom, Čegec prihvaća ideju razgradnje tradicionalno shvaćene književne komunikacije: ponajprije odnosa autora, teksta i čitatelja, zatim smisla, stiha te same lirike i njome posredovanih značenja. Konvencije označavanja i načini uspostave značenja postaju središnjom lirskom temom i glavnom pjesničkom preokupacijom. Zbog toga prevladavaju metajezični i autoreferencijalni postupci, ali njih Čegec stalno prepleće s motivskim grozdovima spolnosti i politike. Time se zapravo jasno iskazuje nezadovoljstvo neoavangardnim otpisivanjem društvene zbilje te se predmetni sloj pjesme vraća svakodnevlju i povijesti. Na taj se način obezličeni i obespoviješćeni sustav označitelja u konačnici premeće u erotiziranu i politiziranu lirsku bujicu u kojoj nije moguće jasno razdružiti književne od izvanknjiževnih iskaza. Tako je modernističko ustrajavanje na ekskluzivnosti autentične i iz svijeta izdvojene lirske kreacije te na genijalnosti i proroštvu pjesničke riječi podvrgnuto snažnoj kritici. Ismijani su u tim dvjema zbirkama također mitovi o povijesnom kontinuitetu, nacionalnoj homogenosti i vječnosti nekih kulturnih i društvenih institucija i vrijednosti.
U zbirkama Melankolični ljetopis i Ekrani praznine, s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina 20. stoljeća, Čegec još snažnije skreće s teme jezika na temu ojezičene ili diskurzivne stvarnosti. Zacrtani je smjer određen nizom problema načelno vezanih za književnost i misao postmodernizma. U fokus se, na primjer, dovodi utjecaj masovnih medija i popularne kulture na uspostavu i dezintegraciju subjektnih uloga te gubitak autentičnosti sebstva pred najezdom medijaliziranog svijeta. Propituje se postojanost i opravdanost podjele kanonske i nekanonske umjetnosti i kulture, u najširem smislu neupitnost uspostavljenih i dobro čuvanih društvenih i kulturnih vrijednosti i razlika. Uzdrmava se usto prirodnost naočigled nepromjenjivih podjela poput lirika-proza ili ja-drugi i tome slično. Pritom od nezaobilazne važnosti za Čegecovo pjesništvo postaje figura i koncept melankolije. Virtualizacija materijalne stvarnosti i umnoženost komunikacijskih kanala isušuju žuđenu stabilnost subjekta. To trajno izgubljeno emocionalno i spoznajno uporište javlja se međutim kao izvorište za invenciju novih odnosa i snažnijih kritičkih praksi. Na temelju brojnih posuđenih tekstova baštine, literature, filma, umjetnosti, televizije ili glazbe, subjekt kreira jezik otpora koji je unaprijed svjestan potrebe vlastita osporavanja. Već tim zbirkama Čegec daje trajan doprinos hrvatskom pjesništvu jer u njima na snažan i originalan način kritički, parodijski i problemski opjevava političku i medijsku zagađenost suvremenog društva te tragediju subjekta u dobu ekranične pustoši.
Zbirke Tamno mjesto, Zapisi iz pustog jezika i Pun mjesec u Istanbulu nastaju nultih godina 21. stoljeća. U njima Čegec na određeni način združuje svoje dotada isprofilirane interese za politiku, povijest, medije, spolnost, jezike kulture, glazbu, film i naravno suštinu same lirike. No razlike postoje i važne su. Ako su primjerice Ekrani praznine ukazivali na tamno mjesto medijalizirane i ideologizirane društvene stvarnosti, onda zbirka Tamno mjesto ukazuje na tamno mjesto žudnje u samom subjektu. Na određeni način raniji obračun s politikama, ideologijama i medijskim kičem u Tamnom mjestu proširuje se obračunom s kulturom konzumerizma koja ostavlja pustoš u središtu ljudske egzistencije. Taj se obračun nastavlja i u Zapisima iz pustog jezika sa snažnim naglaskom na razornu pustoš jezičnih strategija i mehanizama kojima nas društvo spektakla zavodi, a zapravo porobljava. U zasad posljednjoj zbirci Pun mjesec u Istanbulu Čegec aktivira neoromantičarski topos putovanja i izmještenosti ne bi li iz perspektive drugog progovorio o voajerizmu i ekshibicionizmu kao nezaobilaznim fantazmama suvremene kulture. Biti izložen pogledu drugog, biti vidljiv, možda je više od svega temelj ljudske egzistencije danas.
Lirskim pismom koje ustrajnom reciklažom kulturne, književne i umjetničke baštine te kritičkom parodijom medija, politike, tržišta i drugih jezika današnjice demistificira tvrde, okoštale i zdravorazumske spoznaje i vrijednosti, Čegec daje nemjerljiv doprinos razumijevanju kako naše umjetničke i društvene prošlosti, tako i naše suvremenosti. U formalnom i sadržajnom smislu njegova je lirika originalna. Visok stupanj poetičkog i jezičnog umijeća prati i visok stupanj kritičke svijesti što Čegeca svrstava u red naših najzaslužnijih suvremenih pjesnika, umjetnika i, usudio bih se reći, aktivista, a njegovu liriku u red rijetkih mjesta sretnog susreta erotične jezične ingenioznosti i političke osviještenosti i snage.
Tvrko Vuković