2012: Stjepan Gulin

Trenutno pregledavate 2012: Stjepan Gulin

Žiri u sastavu: Nikola Petković, Miroslav Mićanović, Olja Savičević Ivančević, Dorta Jagić i Marko Pogačar dodijelio je nagradu Goranov vijenac Stjepanu Gulinu.

IZ OBRAZLOŽENJA:

Govoreći o Janku Poliću Kamovu, jedne mlake trsatske noći, njegov smrtopisac, Slobodan Šnajder, Janka je nazvao čudovištem. Čudovištem hrvatske književnosti. A što ako to čudovište nije samo? Što, ako postoji još jedno čudovište koje je i naš suputnik „pod svodom koji ne čuje“? Ako tih divnih čudovišta danas i tu ima, tada je to definitivno Stjepan Gulin! Jedna od čudovišnih, začudnih i čuđenja vrijednih dimenzija lijepih čudovišta nacionalnih literatura jest ta da ona ne traju nijemo pored stvari. Ne! Ona, u kulturi ovoj i tu, u kulturi koja je, nespremna za problem, sebe uvjerila da je ključ njezine budućnosti u njezinoj prošlosti, traju nimo i izvan vremena. Jer, vrijeme na koje bi, kad pjesnici koji nam se obraćaju uvijek mimo i trajno izvan vremena ne bi bili čudovišta, pristali, vrijeme je propisano i dopušteno — od drugih za nas kronologizirano i time autorizirano. U tom i takvom vremenu, vlasnici naše sadašnjosti, žrtvuju generacije koje, u zametku ih odmičući od prostora kritike, spremaju na unaprijed kotiran i kodiran put: iz trajnog prezenta u futur prošli!

I sad vam se tu dogodi netko kao Gulin!

Netko kome s ponosom možemo reći: ti si čudovište ljepote. Čudo koje se ostvaruje u svoj ljepoti razlike u odnosu na vegetaciju akademija i drugih sabirnih centara marioneta s dijagnozom kanonizirane sterilnosti i nacionalno-poduzetničkog posluha. I dok te pjesnike-klerike, kako su to užali reć gotovo svi koji su se bavili izdajom intelektualaca, Stipin stih, istovremeno i zatravljuje i plaši, par nas eto, o vrat mu vješamo vijenac pjesnika, Ivana Gorana, koji, baš kao i Gulin, tek čeka na um i pero koje će ga na zaslužen način valoriziati.

Stjepan Gulin mašina je koja dugo turira. Na prvu knjigu naslov koje sugerira repromaterijal za strojeve, Kovine (1978), čitateljska je javnost čekala da danas ovjenčani pjesnik uđe u trideset i petu. Deset je godina tražila izdavača. Druga se knjiga gotovo toliko godina pisala. Gulin-Mašina je tada, iz sadržajem prepunog lera pjesništva, zakurblavši posljednji krug, ubacila u mediteranski ritam rilkeanskog života: života u kruzima koji se šire. Uslijedilo je osam naslova. Gulin-Mašina je, preživjevši prvobitnu akumulaciju lirskog kapitala koji je pogonio industrijsko razdoblje Kovača stiha, lirskog tribuna epske energije, pretvorila u postindustrijsku tvrtku. Nagomilano znanje postalo je čista proizvodnja. Njezin učinak pak blagostanje čitatelja i uživanje u stihu. Ili anksija, jer ma koliko tih i neprimjetan u životu ovaj  šibensko-zagrebački bard bio, njegov je tekst skandal verzija istina o svijetu izgovoren i izgovaran na beskrompomisne načine.

Snaga Gulinove kritike vanliterarne zbilje nesvakidašnje je jaka. A jaka je, jer je tiha. Čitatelju se ne unosi u lice. Svjestan da njegova sloboda prestaje u trenutku kada uđe u prostor slobode drugoga, ovaj pjesnik se čitatelju obraća bezinteresno ga estetski podsjećajući i upozoravajući na užas prezenta koji eto, barem što se nas koji smo za tu i sad zainteresirani, već dulje vrijeme, nestaje. Gulin je zapravo bespoštedni dijagnostičar zbilje. A užas otuđenja i raščovječenja o kojima piše, izvorno ne pripada imaginariju njegova stiha: on pripada svijetu. Istome svijetu kojemu, već toliko godina, jedan od posljednjih patricija stiha s ove bande Mediterana, uredno i strpljivo, bez milosti uzima anamnezu.

Nikola Petković

  • Objava objavljena:26/05/2020