Žiri u sastavu: Evelina Rudan, Branko Čegec, Miroslav Kirin, Miloš Đurđević i Tvrtko Vuković dodijelio je nagradu Goranov vijenac Delimiru Rešickom.
IZ OBRAZLOŽENJA NAGRADE:
Pjesništvo Delimira Rešickog višestruko je nagrađivano i u domovini i inozemstvu. Njegove pjesme uvrštavane su u sve utjecajnije antologije i preglede hrvatskog pjesništva, a prevođene su na brojne strane jezike, između ostalih na njemački, engleski, francuski i talijanski.
Rešicki se u hrvatskoj književnosti javio sredinom 80-ih godina 20. stoljeća, zajedno s drugim danas istaknutim piscima koji su se okupljali oko tada kultnog i u jugoslavenskim okvirima utjecajnog književnog časopisa Quorum. Kritičari se uglavnom slažu s činjenicom da je Rešicki jedan od najistaknutijih pjesnika takozvanog kvorumaškog naraštaja. Ubrzo nakon prvih pjesničkih knjiga (Gnomi 1985, Tišina 1985, Sretne ulice 1987) njegovo je pjesništvo i samo steklo kultni status ponajprije zbog svoje povezanosti s popularnom kulturom, a u najvećoj mjeri s post-rock, post-punk svjetskom glazbenom scenom. Nick Cave and the Bad Seeds, Joy Division, Misfits samo su neki od bendova na čiju glazbenu poetiku katkad izravno, a češće neizravno referira pjesnička poetika Rešickog. Domaća se znanost o književnosti dosta iscrpno zanimala za taj vid autorova pjesništva. Citate, aluzije ili parafraze djela popularne i rock-kulture analitičari su tumačili uglavnom na dva načina: kao nedvojben iskaz postmodernističke intertekstualne i intermedijalne osviještenosti te kao nastojanje da se prikaže jedan vid izglobljenosti ili otuđenosti pojedinca u (postmodernističkom) svijetu gdje su sve vrijednosti obezvrijeđene, a egzistencija obestrašćena.
Intermedijalnost u cijelosti ostaje jedno od važnijih obilježja pjesništva Rešickog kako na sadržajnom, tako i na formalnom planu. S jedne strane, reference na film, glazbu i druge suvremene umjetničke i medijske prakse uklopljene u pjesnički svijet način su upućivanja na određene svjetonazorske, drugim riječima političke i etičke stavove. Otuda i povezivanje pjesništva Rešickog s idejama poput supkulturnog radikalizma i buntovništva te urbanog eskapizma. S druge strane, autorov pjesnički izraz obilježava formalna srodnost s tehnikom videospota ili s izražajnom izravnošću i brutalnošću post-rock ili post-punk bendova. Pjesma je poprište brzih izmjena perspektiva i sudaranja raznorodnih motivskih sklopova što pridonosi oblikovanju osjećaja fragmentariziranosti i nestalnosti kako pjesničkog svijeta, tako i značenja svijeta zbilje s kojim je pjesništvo Rešickog u neizravnoj, ali čvrstoj vezi. U tom se razmrvljenom prostoru pojavljuje lirski subjekt koji je uglavnom stiliziran kao otpadnik i marginalac, a čiji je identitet na više načina prikazan kao nestalan ili upitan.
Pjesništvo Rešickog, na taj način, dovodi u pitanje tradicionalno shvaćanje lirskog roda, ali i tradicionalno shvaćanje ideja na kojima se zasniva književnost uopće. Tako su u pitanje dovedeni, na primjer, uloga autora u oblikovanju tekstualnih značenja, važnost koncepta originalnosti pri uspostavi sustava književnih vrijednosti te, s tim u vezi, odnos visoke i niske književnosti, odnosno, kulture. Uzglobljujući nekanonizirane jezike (na primjer narkomanskog slenga ili rock-lirike) u samo središte jezičnog i književnog kanona, Rešicki kontaminira granicu koja ih razdvaja ne bi li na taj način ogolio strategije uspostave vrijednosti u kulturi, ali i u društvu u cjelini.
Stavljajući ustrajno jezik pjesništva u odnos s drugim društvenim jezicima, poput kršćanstva, nacionalne povijesti ili supkulture, Rešicki nastoji otvoriti i problem političnosti književnosti. Njegovo pjesništvo na taj način za svoje polazište uzima davanje glasa onome što je u našoj službenoj kulturi obično nijemo, onome što nema glasa, što (se) ne glasa. Dati glas bezglasnom, uprizoriti nevidljivo i uzdići obezvrijeđeno taktika je koja pjesništvo Rešickog stavlja uz bok onim društvenim praksama koje pružaju otpor različitim oblicima hegemonije tako što ustrajno ogoljuju njezine ideološke mehanizme. U konačnici, dati glas bezglasnom, staviti ga u jezik pjesništva, ukazuje na činjenicu kako glas, glasnost ili glasačka mašina, nužno za sobom ostavljaju pustoš utišanog, groblje tišine. Toj šutljivosti svojim pjesništvom Rešicki daje tijelo i tako oslobađa njezin podrivački potencijal.
U okviru suvremenog hrvatskog pjesništva, napose onog koje nastaje unazad tridesetak godina, opus Delimira Rešickog po mnogo čemu zauzima mjesto razlike. Zbog toga nagrada “Goranov vijenac” za 2011. godinu dolazi u prave ruke.
Tvrtko Vuković