2009: Irma Velić

Trenutno pregledavate 2009: Irma Velić

Pri prvom susretu s nekom poezijom najlakše je pogriješiti. Uvijek je, naime, čitamo pod nekim dojmom, u sjeni prethodnog ili nekih ranijih čitanja, najmanje spremni na toleranciju, na vlastito otvaranje, na komunikaciju s nepoznatim. Poezija gotovo uvijek ostavlja dojam samodostatnosti i zatvorenosti, nespremnosti na dijalog. Prvo čitanje pokušaj je grebanja kože, ispod koje će, nadamo se, probiti poznato: boja, miris, agregatno stanje.

Mnogo je teže proniknuti u potkožje poezije koja tek stasava, koja pokušava iscrtati granice svoga teritorija, više ili manje svjesna da je taj teritorij izravno posezanje za tuđim, da je prisvajanje već osvojenog i da je vrlo teško rasporediti vlastite zastavice, koje će legitimirati novi, drukčiji glas. Octavio Paz u svom eseju Pjesništvo i kraj stoljeća kaže da čitanje pjesma dovodi čitatelja u dodir s nadosobnim i, u pravom smislu riječi, neizmjernim predjelom. Dakle, u poziciju dijametralno suprotnu onoj autorskoj, koja se ne može otarasiti žudnje za iscrtavanjem individualnih poetičkih rubova, čak i kada je potpuno svjesna da uzurpira tuđe teritorije i da upisuje vlasništvo nad osvojenim.

Irma Velić ime je s kojim su se članovi žirija za nagradu Goran, namijenjenu mladim pjesnicima, susreli prvi put. Izdvojiti jedno ime iz mnoštva rukopisa posao je koji nije ni jednostavan, niti lak. I uvijek je, zapravo, nepravedan. No, sustave natjecanja u diciplinu koja obiluje nesustavnošću, uveli su davno prije današnjih trendovskih utakmica, pa onda i jedan mladi pisac, zahvaljujući toj oksimoronskoj partiji svojih nešto starijih kolega, uspijeva priskrbiti ulaznicu za muzej bezuvjetne predaje, u kojoj se ponekad dogodi nešto što još uvijek uspjevamo prepoznati kao književnost. Kažem još uvijek, jer književnost je danas disciplina kojoj se dogodio plimni val svakovrsnih odustajanja od vrednovanja i prepoznavanja književnoga teksta, svodeći je na banalno pismo, na pisanje koje nikoga ni na što ne obvezuje.

Knjiga Irme Velić neposredno je posezanje u umjetnost prošlih vremenâ, sa svim signalima vremena u kojemu se pojavljuje. No, njezina je knjiga u mnogo čemu amoderna, čak antimoderna, iako su u nju uključeni elementi komunikacije aktualnog vremena, najnoviji gadgeti i digitalni krajobrazi. Kada kažem da je knjiga amoderna, onda ponajprije sugeriram njezin sentimentalizam, individualno propitivanje odnosa spram drugog, odnosa koji se nekad bez susprezanja nazivao ljubavlju. Od takvog odnosa nije bježao niti modernizam, nije ga se libila ni postmoderna renovacija, no on je nekako uvijek bio iz drugog plana, iz sjene senzacija u jeziku, u tekstu, u labirintima komunikacijskih ne-mogućnosti i sintaktičkih de-montaža. Irma Velić odnos s drugim vraća tijelu i osjetilima, vraćajući jezik njegovoj izravnoj, danas gotovo zaboravljenoj funkciji, barem kada govorimo o ozbiljnoj poetičkoj podlozi.

Možda je pretenciozno reći da je riječ o “novom sentimentalizmu”, koji se ne libi ikonografije i slike ka u filmovima Pedra Almodovara, ne boji se žestine boje i krvi kao posljedice strasti i iracionalnosti ljubavničkog odnosa, ne bježi od patosa Pjesme nad pjesmama u izravnosti zaziva, no možda bliže onom pobunjenom iz istoimene pjesme Janka Polića Kamova, pa kod Irme Velić to izgleda kao npr. u pjesmi Vriskom: dok s vrata curi tanak mlaz znoja; sol i voda, peku i gorče po njemačkom ekspresionizmu tvojih noktiju na mojim leđima  (Vriskom). Autorica je, naime, zahvatila mnoge teritorije: od Rauschenberga i Yvesa Kleina do Knifera i Cagea, od njemačkog ekspresionizma do Rubensa. Pa onda književnost: sva ta čitanja između kojih se probijaju vlastite tjeskobe i radosti, užici i kajanja…

I tu sam, zapravo, namjerno pogriješio: Nema kajanja! Negdje potkraj knjige autorica potpuno ogoljuje svoju perspektivu: Znaš, boli me pogled već. (A i kurac za mnogo toga.). Teritorij ovoga rukopisa mahom je u likovnosti, ponekad u glazbi, ali sve što se u njemu događa odnos je između dvaju tijela i dviju emocionalnih struktura. Vjerujem da će i ova nagrada potaknuti nove pokušaje aritikulacije te nepreglednosti.

Branko Čegec

  • Objava objavljena:26/05/2020