Prosudbena komisija u sastavu: Miloš Đurđević, Zvonko Kovač, Miroslav Mićanović, Cvjetko Milanja i Ivica Prtenjača jednoglasno  je odlučila “Goranov vijenac”, nagradu za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti dodijeliti Branimiru Bošnjaku.

Od prve svoje zbirke pjesama (Sve što nam prilazi, 1969.) do najnovije (Svrhe malih stvari, 2008.), od prve knjige eseja (Pisanje i moć, 1977.) do najnovije (Žanrovske prakse hrvatske proze, 2007.), Branimir Bošnjak je u istinskom smislu reprezentant svoje, pitanjaške, grupacije. Ponajprije je to mjestom grupacijske sinteze u sferi teorijskoga i u sferi praktičnoga uma, a ne treba zanemariti njegovu iznimnu sociokulturnu aktivnost pri čemu je promicao ideje kulturne tolerancije i poetičkoga pluralizma. Kada smo naveli ideju grupacijske, pitanjaške, sinteze pritom smo mislili na činjenicu da je, na tragu francuskog poststrukturalizma kao i čitava grupacija, protočno i esejistički razumljivo tumačio ideju svijeta i koncept književnosti, koji je uzimao kao svoju radnu hipotezu „svijet i jezik“ kao dvije strane istoga, dakle društvenoga i književnoga, stvarnosnoga i diskurzivnoga procesa u konstrukciji „datosti“ svijeta i kulture.

Iz navedenoga proizlazi da se „svijet“ nije mogao tumačiti samo „iz sebe sama“, iz „dostatnosti“ zbilje ili „dostatnosti“ društvene organizacije, samodostatnosti političko – ideološke „autolegitimacije“, niti da je „jeziku“ dostajala njegova desosirovska „tehničnost“, označitelj i psihološka percepcija, već mu je potrebovalo društveno označeno. Na taj je način „jezik“ dobio svoju legitimaciju u „svijetu“ , a „svijet“ pak, sa svoje strane, u „jeziku“. U tom je smislu Bošnjak pravi tumač pitanjaške teze o „društvenosti“ književnosti, i u aspektu dekonstrukcije društvene (ideološke) prisile, čime se podkopavalo političko, i njegova samorazumljiva autoleigtimacija, i u smislu „tekstualnosti“ kao tehnologijskoga modaliteta transcendiranja puke zatočenosti označenima, i u smislu prohodnosti komunikacije koja je operirala na ne previše „zamućenim“ jezikom i bila jasno upućena sasvim određenom recipijentu.

Kao pjesnik koji je tijekom svoje pjesničke prakse realizirao određenu poetiku, Bošnjak, se kretao u okviru njim samim naznačena horizonta „svijeta i jezika“. I to na taj način da je od „svijeta“ uzimao trošivu, sasvim prepoznatu svakdanjicu sve do najnovijega svijeta malih stvari – pa bi riječ bila o konkretnostima – dakle, što znači tijela i njegove svakodnevne opskrbe, dnevne i noćne, pojedinačne i kolektivne, „priljepljene“ uz obvezatnu potrošnost, pa čak i konzumnost, ili „semantička gladovanja“, u smislu značenjskoga traženja i osmišljavanja kontingentnosti i trošivosti kao biološke logike života. A time je postignut telos obične ljudske male anonimnosti, u kojemu je procesu ljudsko taktilno, „dodirujući“ se izvanjskosti, iskušavalo izvanjskost, s jedne strane, i punilo nutarnjost, s druge strane, i na taj način opravdalo egzistenciju. Time se Bošnjak oslobađao pretjerana patosa egzistencije,  ili pretjerana označiteljskoga tekstualizma, svodeći mjeru pjesništva i na mjeru iskustvene, a ne fantazmagorijskim gestama zamišljene egzistencije čija bi projektivnost i dalje ostala utopijska da joj on nije podario mjeru ljudskoga i mjeru jezičnoga. Pjesništvo se Bošnjakovo nemire zapravo kao rekonstrukcija konstituiranja subjekta s njegovim životnim, prisjaćajnim, osjećajnim i iskustvenim radnjama u svijetu u kojemu je dotični subjekt odabrao živjeti.

Cvjetko Milanja