Dunavska klepsidra Jasne Melvinger

U proljeće ratne 1993. godine obreo sam se u Beču. Očajan i nevoljan da bilo što pišem, svaki dan bih odlazio na obalu Dunava, gdje bih satima kroz dim cigarete netremice zurio u njegove zelenkastosive valove; imao sam osjećaj da je ta velika rijeka odmarala i iscjeljivala moje oči, izranjavane ratnim prizorima. Tokom jednog takvog snatrenja pali su mi na um stihovi Jasne Melvinger: „Dunave, O drugoj da govorim rijeci. O moru. Tko će mi vjerovati“. Ja nikome, osim hladnoj rijeci sa Schwarzwalda nisam tad imao potrebu ništa govoriti, niti bi mi osim nje tko povjerovao, jer se moj glas kao eho gubio među oholim fasadama. Ta smirujuća hölderlinovska voda, što je u pamćenje prizivala i Jasnine stihove, ispirala je tad rane Vukovara i išla mutna i krvava tamo dalje sve do Petrovaradina i Novog Sada, gdje živi Jasna, i do Beograda, u kome su ostala ležati mrtva prijateljstva moje mladosti.

Ta „Posveta“ Jasne Melvinger (Petrovaradin, 1940.) posjećala me je svih ovih godina na samo jedan način na koji se može i vrijedi pjevati: o sebi i svom malom prozoru, što gleda na kultivirane kejove Dunava, ili strme obale Neretve, svejedno. Ta pjesma jedina je vjerodostojna i autohtona, njoj jedino ljudi vjeruju, a sve drugo je „mjed što ječi i praporac što zveči“. Sa poezijom Melvingerove ja sam se družio u intenzivno i aktivno, sve dok sablasne i nijeme granice-zidovi novostvorenih eksjugoslavenskih država nisu omele protok knjiga i zaustavile bilo kakvu komunikaciju. Pjesnikinja, što je dozivala neku hrvatsku Lorelei na obali najveće srednjoevropske rijeke, i ranije je bila gotovo izvan obzora književne aksiologije u Hrvata – ona je pjevala u ža-moru drugog naroda i drugog jezika, ne iznevjeravajući nikada svoju petrovaradinsko-srijemsku vedutu, svoj zavičajni i nacionalni pečat, pretvarajući ga neprestano u prepoznatljiv poetski, univerzalni znak.

U svome već polustoljetnom književnom životu, Jasna Melvinger objavila je cijelo jedno brdo knjiga. Prominentna književna znanstvenica, jezikoslovka, Literaturwissenschaftlerin, teoretičarka moderne, profesorica na sveučilišnim katedrama u Novom Sadu i Osijeku, najmanje je, izgleda, pisala pjesme – tiskala je deset pjesničkih knjiga u razdoblju od 1958.  godine do danas. Vjerujući da je poezija čisti ekstrakt jezika, što se drži u malim kristalnim posudama, ova je autorica ostvarila djelo upečatljivoga lirizma i refleksije, djelo kakvom nema slična u modernome hrvatskom pjesništvu. Skrasivši se u vlastitim tihim oazama, u školjkama intime, koje bruje nekom davnom i samo istančanom uhu dostupnom muzikom, Jasna Melvinger veličanstveno konstituira onu bachelardovsku poetiku prostora, u kome „dozrijevaju noći, dozrijeva očaj“.

Iako nesklon uobičajenom književnoteorijskom klasificiranju pjesničkog djela, jer se takvom nečemu samo djelo opire, ipak moram, za potrebe obrazloženja najznačajnije hrvatske pjesničke nagrade, konstatirati da se ova izuzetna književna tekstura može podijeliti na tri tematsko-motivska kruga. U prvom se autorica nosi sa univerzalnim temama, onako kako to nalaže diktat modernosti, propitujući istodobno i svijet i tekst. Pjesma je uvijek nedovršeni „red riječi“, uvijek nakon zavšne točke isklija pitanje – „je li mi ostalo za post scriptum još malo moje sudbine“. Drugi ciklus obuhvaća, mallarmeovski rečeno, svijet nikao iz teksta. Autorica jednom klasičnom manirom rekonstruira situacije iz historije i mitologije, politike, bitaka i stratišta, aristokratizma, cijeli jedan, kako to primijećuje Jovan Zivlak, babilon imena „ispod kojeg izranjaju maske sadašnjeg i budućeg provizorija opstanka“.

U trećem tematskom krugu su teme ljubavi, bilo da se radi o ljubavnim sonetima, gdje se tjelesno preobraćuje u riječ i glazbu, bilo da se po srijedi zauvijek upamćene slike iz djetinjstva, od kojih duša pravi, da upotrijebimo jedan bennovski amalgam, „tragične progresije“. Dunav je u ovoj knjizi lesezeichen, plava vrpca kojom se odvaja viđeno i snovito, pročitano i nepročitano. Zavičajna onomastika Mohova i Petrovaradina, dunavske ade, dodir ramena i vala, vrbin list, prašnjave ceste što vode u daljinu, odbljesci mostova, slike koje „ne moraju zasvagda iščeznuti“ tvore jedan cijeli kozmos, svemir sa prizvukom melankolije i elegije. „O uspomeni ili o mijeni / Iščezlog u lišću … O uspomeni ili o mijeni / Iz tijela u talas.“ Živeći sama na tom svom fiktivnom a čarobnom dunavskome otoku, Jasna Melvinger, kako primijećuje jedan kritičar „uspostavlja pokidane niti između nepotrošene poetike srijemskohrvatskoga govornoga idioma i standardnog hrvatskog jezika“.

Borges u jednoj pjesmi navodi da pisac prvotno ima namjeru opisati cijeli svijet i opisuje tako kuće, krajolike, rijeke, žene, ljude, konje, a na koncu otkrije da je kroz to pisanje narisao tek svoj vlastiti lik. Živeći i pišući u korpusu drugog naroda i drugog jezika, Jasna Melvinger ostaje vjerna svomu usudu i znaku. Ispisujući jedan od najzanimljivijih pjesničkih opusa moderne hrvatske književnosti, ona se grčevito drži riječi svoje književne posvete: „Dunave, O drugoj da govorim rijeci. O moru. Tko će mi vjerovati“.

Mile Stojić

Biografija

Jasna Melvinger rođena je 26. V. 1940. u Petrovaradinu. Pjesnikinja je, esejistica, prozaistica i jezikoslovkinja. Osmogodišnju školu završila u Petrovaradinu, a višu gimnaziju u Novom Sadu. Na novosadskom Filozofskom fakultetu diplomirala 1962. južnoslavenske jezike i jugoslavensku književnost i, nakon postdiplomskih studija, magistrirala 1969. Usavršavala se u struci, u području stilistike, u Zagrebu, Nici i Parizu od 1963. do 1965. Doktorirala 1981. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svojoj jezikoslovnoj struci radila od 1964. do 1971. kao asistentica na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, te od 1976. do 1991. prvo na Pedagoškoj akademiji a potom na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, od 1981. u zvanju izvanrednog, a od 1987. u zvanju redovitog sveučilišnog profesora. U periodu od 1971. do 1976. profesionalno se bavila kulturnom djelatnošću na novosadskom Radničkom univerzitetu „Radivoj Ćirpanov”.

U književni život stupila je 1956. godine, pjesmom objelodanjenom u novosadskom književnom listu Polja. Njen književni opus čini jedanaest stihozbirki: Vodeni cvet (1958), Sve što diše (1963), Tako umiru starice (1967), Svet i svetlost (1971), Visoke strane ležaja (1979), Avans za danas (1985), Ljubavni soneti (1989), Ta renesansa, ne još kao posljednja šansa (2002), Vozelnica, izabrane i nove pjesme (2004), Vaga s anđelima (2005), Dunavska klepsidra (2006), roman Pet sestara (1972), te književni ogledi i rasprave Moderna i njena mimikrija u postmoderni (2003). Baveći se hrvatskom književnom poviješću 19. stoljeća priredila je ove knjige i napisala za svaku pogovor: Ilija Okrugić Srijemac, Lirika (2007), Ilija Okrugić Srijemac, Tri povijesne drame (2007), Ilija Okrugić Srijemac, Glasinke (2007). Plod njezina stručnog rada šest je srednjoškolskih udžbenika u koautorstvu s drugim pedagozima (objelodanjivanih od 1967. do 1975), te visokoškolski priručnik Leksikologija (1989). Bibliografiju Jasne Melvinger upotpunjuje i stotinjak članaka iz raznih područja gramatike suvremenog hrvatskog književnog jezika, leksikologije, lingvističke stilistike, metrike i poetike, te dijalektologije hrvatskih govora u Srijemu, rasutih po znanstvenim časopisima i drugim znanstvenim publikacijama.

Za svoj književni rad dobila je ova priznanja: Oktobarsku nagradu Novog Sada (1972), konkursnu nagradu Društva književnika Vojvodine (1973), te povelju Visoka žuta žita za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti od strane Umjetičkog odbora 17. Pjesničkih susreta Drenovci 2006.