Rukopis Marije Andrijašević “dedukacija, dedukacija, moj watsone (trilogija)”  proglašen je najboljim na ovogodišnjem natječaju za mlade pjesnike na koji je pristiglo pedesetak rukopisa (potrebno je podsjetiti kako je ova autorica pohvaljena na prošlom natječaju). Pjesništvo Marije Andrijašević izdvaja se po radikalnoj ispovjednosti. No njena poezija iznimna je zbog toga što je autorica uspjela izbjeći zamkama koje se obično vežu uz konfesionalnost- prije svega, onu najčešću, da  se pjesma koristi samo kao mjesto ekskrecije. Naprotiv, riječ je o neposrednoj, ali i promišljenoj poetizaciji ženskog subjektiviteta. Njezina junakinja situirana je u destruktivni obiteljski kontekst, ironično piše o instituciji obitelji, o obiteljskim i društvenim ritualima, ali i o jeziku konvencija. Obitelj koju poetizira je gotski “prokleta”, nomadska, izvan pravila, a takvo je i društvo u cjelini- neuređeno, tranzicijsko. Stoga ona žudi za redom, za sigurnošću i ljubavlju. U takvom siromašnom i bolesnom okruženju, traži vlastiti glas, no zanimljivo je kako je pritom ne odlikuje društvena angažiranost, već prije svega usmjernost na stvaranje osobne perspektive. Identitet se oblikuje u razlici prema drugima, zato se ona pita kome danas ukrasti identitet, kako se osloboditi obiteljskog nasljeđa, odnosno ne reproducirati obiteljsko “ludilo”, kako sačuvati autonomnost kada se zahtijeva grupiranje (“ja ne volim udruge, ubijaju identitet”), odnosno kako sačuvati pravo na  intimu (“zašto želite išta znati o meni?”). U dugim narativnim pjesmama pisanim slobodnim stihom, junakinja iznosi tuđa “prigovaranja” na njezin način života, vlastita opravdavanja, ispisuje mahnito tok svijesti, slijedi eruptivni put  emocija, ne bi li tako “zaslužila” pravo na pisanje.

Ona  je neprilagođena vremenu u kojem živi- umjesto konkretnih djela, koja se od nje očekuju i koje spominje kao društveni imperativ, stvara od riječi, igra se jezikom.U svijetu, u stvarnosti, ona se povlači u sebe, izmiče društvenom vremenu, ističe kako će progutati sebe u toj dvojbi da li se otvoriti svijetu i “ispričati strašne tajne”. Iznimno snažna pjesm “iz velebitske 60” o samoubojstvu oca, priča je o gubitku kontrole nad životom, u njoj ambivalentno supostoje emocije  ljubavi i mržnje- otac je i voljen i kurvin sin, u isto vrijeme. I nimalo slučajno, možemo se prisjetiti Sylvie Plath i njene pjesme “Tata” u kojoj je tako očito, baš kao i u pjesmi Marije Andrijašević, da su javne strukture nacije i vjere propale, da nuklearnu obitelj razjedaju uzavrele emocije i da je pojedinac sasvim nezaštićen, sam. Marijina junakinja pomalo uzmiče od odluka, niže katalog nesreća, u želji da se oslobodi bolne prošlosti i živi “sada”, od trenutka do trenutka. Ona se od  govora  štiti pismom (“prekasno je da pričam, pa zapisujem”), nema uporišta, bez vjere je u išta (“bog je za mene postao luksuz”). Uporište traži u ljubavnom odnosu, a njeni  zapisi o ljubavi su postmodernistički- ljubavni diskurs shvaća kao igru fraza, pa niže patetične izraze, klišeje, dječje brojalice, unosi i virtualnu komunikaciju, razne citate- iz filma, reklama, iz televizijskih serija, šlagera, iz svakodnevnih situacija.

Kad se obraća Drugom, polemizira, ponavlja retorička pitanja, zavodi, teatralno fingira nove uloge, pruturječi nudeći paradokse, unosi nimalo poetične slike nasilja, krvi, upisivanja u tijelo. Ona narcistički zagledava sebe u ogledalu, bilježi vlastite kretnje, promjene na tijelu, igru dva tijela, ali se i prepušta autoanalizama- apodiktičnostima koje se smjenjuju s nesigurnim iskazima, sofizmima, anticipacijama budućnosti- kako je vide drugi “za nju” i ona “za sebe”. Marija Andrijašević ističe kako je poredak nebitan  kad smisao ne zahtijeva svoje mjesto. Stoga i nema sukcesivnosti u njenom poetiziranju- izmjenjuju se reminiscencije na bolnu prošlost i anticipacije koje se poigravaju steretipima sreće i uređenosti građanskog života. Američki pjesnik Olson ističe kako dobra poezija  mora u sebi nositi tok realnosti. Za Olsona je realnost neprestani proces koji ruši/potkopava sve što je statično- sve forme koje su koncipirane kao zatvorene, nevjerne su realnosti. Marija Andrijašević  upravo želi naglasiti promjene- “metamorfoze  u mom postojanju kao jedino življenje u meni”. Posebnost njenog rukopisa ogleda se  upravo u tom radikalnom “izlaganju sebe”, u ispovjednosti koja nije terapeutska, u neoromatičarskom  bilježenju emocija za koje na jednom mjestu kaže da su dislocirane. A upravo lociranje tih emocija, ali i popisivanje stanja “materije iznutra” je središnje mjesto njene uzbudljive poezije, koja upravo posve osobenim poetiziranjem emocija predstavlja rijetkost u našoj suvremenoj poeziji.