Prosudbena komisija – Krešimir Bagić, Tea Benčić Rimay, Tonko Maroević, Miroslav Mićanović i Ivan Rogić Nehajev odlučila je da se Goranov vijenac za 2006. godinu dodijeli Andriani Škunca za njen pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti.
U zimskoj noci, pred trošnom kucom, sjedimo kao sveci.
Na stolu prošek, bademi i vino.
Pjesnikinja Andriana Škunca, prisutna je vec četiri decenija u hrvatskom pjesništvu (Do neba bijelo – prva zbirka iz 1969; Kratka sjena podneva; Pomaci, tišine; Druga strana zrcala; Korijen zid kutija; Zeleni prah; Novaljski svjetlopis; Predivo sve užih dana – izabrane pjesme iz 1999.) potpuno individualnim, sanosvojnim pjesničkim izrazom. Odmah treba reci kako Škunca u potpunosti podastire poetiku otočnosti, ali njen način prebivanja i deskribiranja mikrosvijeta (otok Pag – otok pao s Mjeseca – zapisati će u jednom feljtonskom zapisu) u makrosvijetu dotiče se najintimnijih pitanja sagledavanja bića u suludim prostorima kako prirode, tako i kozmosa, ali i najogoljenije vlastitosti.
Škuncina je poezija prvenstveno slikovna, ne poznajem niti jednu drugu poeziju koja bi imala više vizualnog i perceptivnog, sada i u denotativnom i konotativnom odnosu, u sintagmi i paradigmi, na površini i u dubokoj nutrini jezičnoga znaka. Ali jednako tako sliku prati glazba, ritam koji bi možda mogli približiti klasicima, čak rađanju novih vokalno-instrumentalnih formi i oblika iz razdoblja baroka. Sama pjesma jest slika, posebno ona u prozi, koja već grafijom razapinje kvadratić slikarskog platna i u njega pomno ucrtava rešetke slojeva riječi, stapajući ih u odraz prizora, krajolika, pejzaža. Sugestija toga kvadratnog polja i dalje se asocijativno širi čudesnim unutarnjim vidjelima koje nam sama pjesma otvara snagom svoje vizualizacije. Mogli bismo se čak usuditi njenom poezijom odgovoriti na vječno pitanje – ćemu poezija u oskudnim vremenima? Možda je jedna od njenih zadača da nas ući vidjeti na sve one načine gledanja kojih i nismo bili svjesni, niti smo znali da ih posjedujemo. Jer Andrianine pjesme ne samo da usporavaju, zadržavaju i mijenjaju kut našeg stvarnog pogleda prema najobičnijim predmetima (a najčešće prema prirodi i krajoliku otočkom), nego i taj pogled nahrane iskustvom viđenog. Promjenom dimenzija već doživljeni prizor može se usitniti do svojih najsitnijih izvora, u dubini nove mikro-pojavnosti pokaže počelo, pomiče razmak viđenog tankom crtom neviđa, probudi asocijativno i iskustveno, stapa novu sliku razbuđenih sjecanja. Ponekad se čini da našem pogledu nedostaje pravi rakurs koji će omeđiti kadar viđenog, zaustaviti se pred nama iznenada, jasno i zorno, poput fotografije koja je u stanju “izvrnuti” sjecanja.
Na dnu smo nebeske kupke pritisnuti kapima, kaže početak pjesme Kiša na otoku. I sama pjesma postaje kružnica koja dubi tlo i nebo, pretapa se i prelama s drugim pjesmama, svakoj novoj ostavlja tragove prethodne. Pjesnički stil Andriane Škunca nije lako imenovati, možda je to pismo iz pukotine, kada se pomakom pogleda, sasvim mala svjetlost početnog traga olovke proporcionalno širi i pretvara u kružnicu: soli, krhotine, oblutka, oblaka, smokve, grozda, rta, krhotine, pjene, inja, vrulje, bunara. I sam otok postaje kružnica našeg oka, zjenice. Točka je ono što nema dijelove, po Euklidovoj geometriji, u Škuncinoj geometriji točke zaobljuju zrak, postaju zazidani omjer, krajnji dosezi prostora. Ovakvim čudesnim spojem objektiva, pogleda, prirode, Andriana Škunca pronalazi značenja dublja od razine fotografije (kojom se ona sada već profesionalno bavi), a pjesma mitski tone u kružnu prirodu jezika, dira u nutrinu mali fon svakoga slova, pažljivo osluškujući – kroji, sastavlja riječ koju odnekud čuje. Otok Pag i Novalja više nisu samo podrijetlo koje je u svim dosadašnjim zbirkama ispisivala, oni su mitsko iskustvo doplovilo u tišinu njene pjesničke strpljivosti i njene osame. Njena poistovjećivanja, uvlačenja u sliku: s munjom u kamenu stijenku, s paucima i guštericama u bunare, s ovcama do suhozida, polja, zemlje, trstike. Umirena poput mliječi mjesečine što klija u škrapama, uvučena u svoje pismo-pukotinu, ona napušta poznato da primi ono što ne zna. U samoj pjesmi sve se postupno a naglo pokrene, poput sna u kojem površina glatke fotografije sa statičnim oblicima iznenada počne podrhtavati, u čašku ružmarina useli se jugo, uvučena kretnja poput pijavice poništi sve nepokretno, zaurlaju vjetrovi nevere, pomiču se utvrde i groblja, soba se oslanja na stube, iz skrivene plohe neba prevrne se dan – uz probuđene pokrete, poput početka kakve bogate simfonije, razliju se zvuci: zazvone bunari, iz zavjesa glasa se pritajena oluja, zapjeva kos, češljugar, vrabac, zaškripe škure. Pokretima i zvucima pridruže se mirisi: lavande, ružmarina, pelina, kadulje, motoive, badema, sljeza, majčine dušice, smokve, rakije. Možda tek okusi zatvore sinesteziju, dozivljući kozmičke arome u jestivost ploda, na primjer masline:
u kapima ulja zgušnjavaju plazmu zvijezda.
Poput pisma evanđelja Škuncin je rukopis sabiranje vida u sve nakupine osjetila, u staništa emocija koje samom prizoru uzvraćaju ljubav viđenog. Tajanstvena, čak zastrašujuća veza pjesnikinje i Otoka sakrivena je upravo u putanji pogleda, u gibljivosti smjera, u punini linije koja zatvara krug, dodirujući prvotnu taktilnost prirode i krajolika svojom osjetljivošću. Kao da se radi o pounutrašnjenom doživljaju de ja vu, o neprekidnom kruženju vremena koje samo priroda može ponoviti: prošlo i sadašnje, iza, isprijed, do reinkarnirane slike s lica i s naličja koja će proizvesti rečenicu koju nikada prije nismo čuli, a znamo da je prisutna. Uzvratiti samom prizoru ljubav viđenog nosi dvojako značenje: prepoznati odraz prizora u sebi i u prizoru, biti zaljubljen. Ne iskušavati tu ljubav zajedno, kušati je u sebi, u nedohvatu koji jača vid do plaveti koja se prelijeva preko ruba svemira, do duša umrlih koje se ljeskaju na rubovima grebena. Jer, rub je meda razdvojena svijeta, ona granica koja održava razdvojenost, podržava samoću. Samoća omogućuje silazak, poniranje i poimanje neživog svijeta kao živog (živog kao neživog), opisivanje glazbe predmeta, otkrivanje tonova koje u svojoj simbiozi cine nebo i more, mjesec i otok, zviježde i paški suhozid. S ruba se vide odlomci krajolika, gornji i donji svijet.
Samoća je ona duboka, nataložena šutnja iz koje se začinje govor pjesnikinje. Tako se i šum pretvara u riječ, sada pokretnu, dinamičnu, složenu tvorevinu koja čuva nekoliko zona različite postojanosti. Škuncina je riječ okvir odnosa (frame of reference), ona ima svoju internu i eksternu komponentu. Takvu riječ pjesnikinja pretvara u sazrijelu misao, a sazrijela misao riječ čini vidljivom. Riječ postaje prostor koji sam sebe reflektira i obnavlja iznutra, iz nekog arhaičnog počela u koje se sve vraća u beskrajnom tijeku osobne pjesničke kozmogonije. Novi rakursi otvaraju i nove komunikacije emocija, a Škuncina je poezija u svojoj suštini poezija metafizičke ljubavi, u kojoj će upravo zato posebno odjeknuti i njene ciste ljubavne pjesme. Izabrane pjesme pokazuju i vrlo specifičan odnos pjesnikinje prema smrti, možda je bolje reci odnos prema rubnoj granici svijeta, prema medi udvajanja postojećeg i nepostojećeg. Tako nestaju i granice ljubavi, jer ona se sapleće u postavljena udvajanja.
Sve što se može reci o ljubavi, može se reci i o poeziji. Pa evo jedne “ljubavno-poetičke” poruke Andriane Škunca suvremenoj hrvatskoj poeziji u upitnom obliku:
Kako reci da sve što nas može izmijeniti posjedujemo u sebi?
Tea Benčić Rimay