Prosudbena komisija – Krešimir Bagić, Sonja Manojlović, Luko Paljetak, Delimir Rešicki i Tvrtko Vuković – jednoglasno je odlučila da se Goranov vijenac za 2004. godinu dodijeli Miloradu Stojeviću za njegov pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti.
Od prve zbirke, Iza šćita, do posljednje, Klonda, Stojevićevo pjesništvo ustrajno propituje mnogostruke odnose riječi i stvari obogaćujući plodnu žilu tzv. jezične lirike neočekivanim nanosima. Tražeći nove odgovore na stara pitanja, njegova poetika beskompromisne persiflaže nikome ne ostaje dužna. Na udaru su zaslužna stihotvorna baština, arhaični mitovi i vjerovanja, nesavladive prirodne sile, logika užitka, suvremeni društveni trendovi, artističke tehnike, ali ponajviše konformistički čitatelj i njegove ustaljene navike. Združujući raznorodna literarna, lingvistička, općepovijesna i umjetnička iskustva, Stojević probija granice konvencionalnog razumijevanja poezije i, što je važnije, furioznim stilom pokreće rizično demaskiranje onemoćalih govora svakodnevice.
U širem ontološkom smislu riječ je o aporiji reprezentacije, a u užem poetičkom o procijepu književnoga prikazivanja. Neovisno o tome osluškuje li problem nacionalnog identiteta, kulturne tradicije, institucije književnosti ili semantike žanra, svjedoči li o kozmičkom poretku ili počecima stvaranja svijeta, omjerava li snagu epistemološke, političke i estetičke svijesti ili odvaguje moć popularne umjetnosti, Stojevićev lirski opus u sebe stalno iznova upisuje neodgovorivo pitanje o odnosu predmetne zbilje i njezinih diskurzivnih realizacija. Važnost te geste, i to ne samo u kontekstu suvremenoga hrvatskoga pjesništva, temelji se na činjenici osvješćivanja tvorilačke i razaralačke energije jezika koja zauvijek izgubljeni iskon istodobno usmrćuje i obnavlja.
U tom smislu, Stojevićevo maestralno reaktualiziranje soneta nije tek ironijsko otpisivanje jedne forme, nego postmodernističko prihvaćanje njezine iscrpljenosti kao nove kreativne sile. Pritom se oživljavanje interesa za čakavski jezik i čakavsko pjesništvo ne događa zbog pokušaja sublimacije mitološko-arhetipskog izvora i nastavljanja njegova tobožnjeg kontinuiteta, nego uslijed dekonstruiranja te logike koja paradoksalno osnažuje štokavskocentričnu perspektivu, ali i neke druge centrizme. Na tom tragu, ukupno civilizacijsko naslijeđe razvedeno u enciklopedijski sustav ispletenih motivskih grozdova, od mita o Atlantidi do paške čipke, treba čitati kao parodijski upis, osporavanje i prevrednovanje “neoborivih” općeljudskih vrijednosti. Upravo je to znak da su naglašena metajezičnost, citatnost, intertekstualnost i autoreferencijalnost gotovo svih Stojevićevih pjesama plod promišljanja objektivne povijesne realnosti kao nužno odgođene predmetnosti, koja svoj život duguje razrađenim sustavima kulturalnog usmrćivanja. U središte tih ideologiziranih logocentričkih “strojeva” autor propušta neobuzdanu erotiziranu magmu označitelja čiji ih rad razlikovanja neprekidno uzdrmava. Otuda i proizlazi posebnost Stojevićeva izraza koji to dinamično-kreacionističko načelo (Milanja) nastoji u sebe doslovno “prepisati”. Stoga teme jezika, tijela i erosa te povijesti, znanja i moći, čije je sukobljavanje ovdje od presudne važnosti, nužno ulaze u krug poststrukturalističkog zanimanja za svetekstualnost svijeta. S tim u vezi, izgrađivanje pjesničkog projekta na osporavanju svake utemeljenosti, autentičnosti ili istinitosti mora računati s njihovim povratnim obnavljanjem u performativnom radu književnopovijesnog diskursa. Toga je Stojević itekako svjestan pa zato pokreće babilonizaciju lirskoga pisma koje se čudnovato uzdiže na vlastitim sintaktičkim i semantičkim jazovima izmičući tako prijetećem poopćavanju. U tome je najveća snaga Stojevićeva pjesništva – ono je “vulva” iz koje šiklja emisija semantičkog zračenja što ga “delfska žaba” književne kritike nikada neće moći u potpunosti obuzdati.
Taktikom posprdne reciklaže raznovrsnih historijskih zabluda, bez njihova jednostrana odbacivanja, Stojevićev pjesnički opus zaposjeda mjesto razlike hrvatskoga suvremenoga pjesništva dajući time nemjerljiv doprinos razumijevanju kako naše kulturne prošlosti tako i življene suvremenosti. Na svim svojim razinama – od idejno-tematske do formalno-izrazne – on svjedoči o visokom stupnju poetičkog umijeća i kritičke svijesti što Stojevića postavlja u red naših najzaslužnijih umjetnika. Nagrada Goranov vijenac samo potvrđuje da doista još sonetomanija nij’ propala.
Tvrtko Vuković