Iz obrazloženja žirija  Miroslava Mićanovića:

„Tekst obrazloženja nagrade Goranov vijenac Arsenu Dediću trebao bi, poduprt ažurnom reinterpretacijom njegovih knjiga i zaključnim argumentima, reći što njegovo pisanje, što njegovo pjesništvo jest. Čini se da gotovo privlačnijeg posla i nema, jer tko nema predpovijest koja ga uvijek dodiruje i opkoljava kao što je brod zarobljen u boci?

Pomislili bismo da prizori Šibenika, zavičaja, mora, Zagreba, opisi starih cura, zapisi o bolesti, smrti – jesu u našem iskustvu upravo takvi jer smo čitali (i slušali) njegove pjesme

Ali, s druge strane, upravo su odustajanje, manevriranje s ruba, hvatanje neuhvatljivih riječi, nepristajanje na jedno – strategija kojom su pisani tekstovi Arsena Dedića, pjesme koje su ušle u naše iskustvo i postale zaštitnim znakom niza različitih “regrutiranih” čitatelja, prosuditelja, uživatelja njegove poezije. Arsen Dedić je, uostalom, nerijetko izrijekom odustajao od statusa osiguranog i zaštićenog pjesnika, predstavljajući se kao “pjesnik opće prakse” ili u najboljem slučaju “pjesnikov bratić” koji je, riječima Tonka Maroevića, nadvladao obrtnika.

Izmičući se naizgled na rub, na periferiju interesa tzv. visoke književnosti, prisutan kao kantautor, glazbenik ili izvođač, pjesnik Arsen Dedić ispisao je svojevrsnu lirsku autobiografiju, koja je nerijetko prisvajana i čitana od drugih kao njihov prostor nostalgije, ali i pobune, gorčine i samoće. Građena i razgrađivana poezija Arsena Dedića bila je stišani posrednik bubnjanju i odjecima velikih kultura (talijanske, francuske, ruske…), koje je on, pišući i pjevajući, privodio u hrvatsku kulturu, pripitomljavao i činio našim standardima (Apollinaire, Cendrars, Eluard, ali i Okudžava, Brel…)

Paradoksalno, inzistirajući na intimnosti i individualnosti, pišući izravno, ironično i duhovito, pogađao je i vraćao na scenu prizore iz obiteljskog života, djevojke, “lijepe provincijalke” koje su nahrupile u grad, u studentske domove, susjeda –  tako da su njegovi čitatelji osjećali kao da su ti tekstovi nastali samo zbog njih, da su njihov lirski dnevnik pisani rukom drugog.  … „